Razgovori  

Osmijeh je najbolji materijal kojim se grade kuće

Razgovor sa splitskim arhitektom Dinkom Kovačićem.

Goran Anđelković

Razlog za razgovor s arhitektom Dinkom Kovačićem jeste istraživanje na temu stanovanja na prostorima nekadašnje Jugoslavije. U ovom članku predstavljen je odlomak celokupnog intervjua, odnosno bolje rečeno najzanimljiviji, najinteresantniji segmenti priče ovog arhitekte.

A.01 | Da li arhitekturu doživljavate primarno kao umetničku ili kao naučnu, tehničko-tehnološku disciplinu?                                                                                                                                                                              

Ja arhitekturu doživljavam kao nešto apsolutno korisno i najvažniji element arhitekture je ona njezina primjenjivost. Jednog dana mi je jedan prijatelj, kad smo se nešto, eto tako, raspravljali o nekom objektu i arhitekturi, rekao da „arhitekt ima pravo na umjetnost''. Dugo sam razmišljao i onda sam mu došao i rekao, tek sutra, kada sam promislio: „Znaš šta, Vjeko, nema arhitekt pravo na proizvodnju umjetnosti jer to nije osmišljena proizvodnja. Umjetnost u arhitekturi je ona aura koja se nadvije nad postignutim skladom''.

A to uključuje i tehničku i umjetničku stranu. Samo pratit ljepotu, to je u ime osobne promidžbe, jer ko se poigrava sa tuđim parama, sa tuđim ne znam kakvim motivima, da ne govorim o tuđim sudbinama, u ime vlastite promidžbe, osuđen je na propast.

Pojam ljepote se upotrebljava i za onu istinsku ljepotu, ili ljepotu inzistiranu, proizvedenu, koja je sama sebi svrha. Ja je zovem osamostaljena ljepota koja nikome ne treba, a zasigurno ubija dugoročno.
Šta je osnovna funkcija arhitekture? Jedina je njezina funkcija da pravi ljudima predispoziciju za sreću. I to je podloga za sreću bez ikakvih primisli osobne promidžbe, jer ovdje je uvijek osobna promidžba strašno važna i veliki grijeh u arhitekturi...

  • Crtež projekta Dinka Kovačiča u birou, Split. Foto: G. Anđelković.

Crtež projekta Dinka Kovačića u birou, Split. Foto: G. Anđelković

A.02 | Iz kog istorijskog segmenta arhitektonskog nasleđa najviše crpite inspiraciju u svom radu? Šta Vam je bila najviše inspiracija prilikom projektovanja?
Na početku svakog projektiranja, rekao bih da postoje tri faze. Prvo je znanje. Skupiš kao hrčak sva potrebna znanja. Drugo je da se to znanje transformira u neko uvjerenje. Za uvjerenje se već čovjek može boriti. Kad se ono transformira u oduševljenje, onda tek možete ozbiljno, zovimo, oplodit recimo nešto što je na papiru ili na tome ekranu.

Mislim da je dužnost arhitekture da zapisuje vrijeme. I sve te, recimo, nostalgične odnose u arhitekturi, kao što su stare varoši, neki stari dijelovi i tako slično, to je nešto prema čemu si pun poštovanja. To genetski gotovo da nekako vučeš, ali ne smiješ zloupotrebljavati, jer osnovno je zapisat vrijeme.
Evo, ja sam vam pravi Splićanin. Ali sada je vrijeme takvo da ovu majicu možeš nositi u Beogradu i u Splitu. Jednostavno, ne smije se glumatati. Sjećanja su izuzetno važna! Poštovanje je izuzetno važno!
Ako uzmem da su kuće kao ljudi, onda je pristojnost nešto što je apsolutno obvezujuće. I kuće, došavši u neki novi ambijent, moraju biti u prvom redu pristojne. Ali ako vi dođete među neke seljake, ne znam gdje, u Kuršumliju primjerice ili ne znam gdje drugdje, to ne znači da je pristojnost vaša ponašat se kao šta se oni ponašaju, i odijevat se kao šta se oni odijevaju. Samo poštovanje situacije u kojoj si. Moraš biti svjestan da kuća jednostavno stvara novi ambijent. Ja sam imao puno izložbi, evo ovdje, u kancelariji su neki plakati u Parizu, u palači UNESCO, u onoj vili u Strassbourgu, ono je bilo u Bruxellesu... I svugdje su ljudi prepoznali Mediteran u tim mojim kućama, a ja ne znam kako sam ga zapisivao.

A.03 | Vreme u kome ste se Vi formirali kao arhitekta pripada svakako periodu modernizma. Mislim na period šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina. Kakvo je Vaše mišljenje o tom periodu?
Znate, ja sebe nikad ne vezujem za neki specijalni, pogotovo ni za živu glavu, neki trend ili stil u arhitekturi. Ja mislim da mi je bila samo dužnost zadovoljavat potrebe ljudi toga vremena. Zato mislim da je moderna nešto što je nekakav slijed. Kad sam došao šezdesetih godina, ona je kao moderna već bila gotova. Došlo je novo vrijeme. Došao je novi politički sistem. 

Došle su nove okolnosti, koje recimo, karakteriziraju dvije izuzetno važne činjenice: što se od seljaka pravio građanin i od domaćice pravila se zaposlena žena. To su dvije izuzetno važne odrednice za stvaranje arhitekture u to vrijeme.

A.04 | Kakav je Vaš stav oko škola arhitekture na području bivše Jugoslavije? Nešto ste malopre pomenuli pitanje konteksta, odnosno Mediteran, i drugačiju slku Zagreba i Beograda?
O Beogradu stvarno ne znam. Dugo sam radio u Zagrebu i recimo da je bilo drukčije onoliko koliko su različiti ljudi. Moderna je bila još iz nekih prošlih vremena. Dobre kuće su rađene, reklo bi se, prvi dan poslije rata. Arhitekti školovani u nekom vremenu moderne, ili u Pragu, ili u Zagrebu, ili u Beogradu, još nisu bili opterećeni nikakvom novonastalom društvenom situacijom i zato su to izuzetni dobri primjerci moderne nakon što je prošlo njezino vrijeme. Ali recimo došlo je onda neko vrijeme komunizma, i to je ozbiljno zapisano. Prvo u urbanizmu, pa onda u arhitekturi.

U Zagrebu je bila drugačija samo onoliko koliko su nam društvene okolnosti bile drugačije. Ali gledajte, nije to samo trenutak društvenih okolnosti. To je trajanje. To je tih ili 500 godina, ili 300 godina. To je jednostavno što svi mi nosimo u sebi nekakav slijed i zato si ponosan na svoj zavičaj. Razlika je i, kako smo rekli, vrijeme i mjesto. Split je imao svoju nošnju, ona u Zagrebu ne predstavlja ništa. Zagreb je imao svoje rajfeke, u Splitu o tome nema ništa. Jezik naš je splitski, ono je jezik zagrebački. I sve to vam to orkestrira podsvijest jer mi sa sviješću dopiremo samo do jednoga prostoga brida, a to je brid zadovoljstva. Ali ono što mi jesmo i naša suština, i naša sreća na koncu, stanuje u našoj podsvijesti i zato se mi te podsvijesti, i da hoćemo, nikad ne bi mogli riješiti.

A.05 | Odakle su dolazili najveći uticaji na razvoj arhitekture u posleratnoj Jugoslaviji? Mislim dakle na period od 45-e na ovamo, period modernizma, konkretno o stambenim objektima i naseljima? Da li je to bio Le Korbizje? Da li su to ti uticaji?
To je otprilike odgovor na ono pitanje od prije, gdje sve najprije nastaje u ljudima, a onda sve što mi arhitekti zapisujemo betonom. I to vam je dužnost arhitekture, da zapisuje vrijeme, jer inače kako bi se…Evo uzmimo mi Tita. Kakva je bila povijest? Poslije Tuđmana kakva je bila povijest? Ili vi, nekoga vašega. Ili Tita, pa Miloševića, pa ne znam koga. Sve tri povijesti bile bi različite. Jedina istina koja traje i koja zauvijek ostaje zapisana to je arhitektura. I zato moramo potpuno iskreno prilaziti. I vi sada vidite da bih ja mogao održati (predavanje) – a jesam nekad, jer sam ja dugo godina bio u Zagrebu profesor – pa bih jednostavno uzeo moj grad i onda bih kroz kuće, kroz slajdove im pokazao sve šta se događalo. Sva treperenja u društvenim uređenjima ostala su zapisana u betonu.

A.06 | Poznato je da je u tom posleratnom periodu bila velika i masovna gradnja. Koliko je stanova tada godišnje projektovano na tlu bivše Jugoslavije?
Ne znam točno podatak, ali to su Vam sve goleme količine stanova. Tada vam gradovi nisu rasli, jer ako smo rekli da su kuće kao ljudi, i gradovi su kao ljudi. Onda je rast potpuna prirodna stvar. Ali bujanje, to je nešto potpuno maligno, a to je vrijeme i donijelo.

Nije bilo normalno da Beograd od, ne znam, od koliko stotina tisuća stanovnika, naraste u milijunski grad! Ja ću reć za Split. Od 20 000 Splićana u vrlo, vrlo kratko vrijeme je došao na 150 000 recimo, a to vam je samo zato jer su bile te neprirodne migracije. Tako da se nisu više, ni u Beogradu, ni u Zagrebu, ni u Splitu, gradili stanovi za Beograđane, Zagrepčane ili Splićane, nego za sve one koji su pod nekim političkim upustvima ili naređenjima, (koji su) bili prisiljeni ili sami hrlili u njih. Recimo u Splitu je bio neki zakon da kad ide neko iz vojske u penziju onda može odabrati mjesto stanovanja. I onda je golema količina, ali to vam je golema količina, to su ulice i ulice, stambenjaci i stambenjaci, bili samo nekih penzioniranih oficira koji su, eto, po nekim takvim pravilima dolazili ovamo, a nikakve koristi od toga grad nije imao.

  • Naselje Split 3 (crtež), Ul. Dinka Šimunovića. Izvor: www.dinkokovacic.com

Naselje Split III (crtež), ul. Dinka Šimunovića. Izvor: www.dinkokovacic.com

A.07 | Kakva su Vaša iskustva prilikom projektovanja stambenih objekta i naselja u to vreme? Na primer Split 3? Koji su najčešći problemi bili prilikom projektovanja sa kojima ste se susretali?
Bio je jedan jedini problem koji je svima nama što smo radili Split 3 bio i ujedno glavni zadatak – to je suprostavljanje otuđenju. Do tada ona zavičajnost nas je držala zajedno i nismo ni znali da to postoji. To vam je kao kap vode. Dodate kap u vino i još uvijek je vino. Pa opet kap, pa opet kap, pa opet kap... I odjedanput ćete videti da pijete vodu!

Tako se otuđenje pojavilo kao iznenađenje. Ja sam ipak iz onoga vremena kada su se počele graditi goleme količine stanova i onda su se optuživali arhitekti da rade spavaonice. I tada je prepoznato ovo otuđenje. To je glavni problem ovoga vremena. I sve šta sam radio, radio sam samo da bih upozorio odnosno stimulirao, odnosno pravio neke preduvjete za izbjeći to otuđenje. Jednoga dana u jednom neboderu u svim poštanskim sandučićima pisalo je: „Star sam. Živim na 16. katu. Molim vas, dođite me posjetiti''. To je bio doslovno alarm. Kad sam doznao za to pisamce, onda sam shvatio da sve (trebam) raditi da bih stimulirao i radio predispozicije za odnose, jer odnosi nas čine ljudima. Niko od nas sam po sebi nije ništa, nego samo vrijedimo onoliko koliko nas ima u drugim ljudima, u prijateljstvima, u pozdravima, u rodbinama, u obiteljima...Ako napraviš prostor koji je jednostavno toliko stimulativan onda si nešto postigao. Više mi se ne može dogoditi da mi domaćica radi u jednome kutu ili sa onom teorijom „neću da mi se čuju mirisi''. Tvoje oči i tvoje prisustvo su važnije od neugodnosti koje dobijamo mirisima.

A.08 | Da li su u vreme Jugoslavije postojala neka istraživanja u oblasti stanovanja? Upravo o ovim problemima o kojima ste sada pričali?
Vjerojatno da su bila, ali ja nikad od arhitekture nisam insistirao na nekoj teoriji. I zato nikad nisam ni sudjelovao, niti su me interesirala neka istraživanja. Znati kome radiš, to je strašno važna stvar. I upoznat čovjeka i dovesti ga kao na ispovijed, da ti se predstavi, pa mu onda, prema njemu, krojiš arhitekturu. To je napregnuta opna točno prema nekim htijenjima. Možda ćete me pitat, pa kako sam onda napravio kuću od 800 stanova? Napravio sam jedan prototip tih obitelji, kakve bi trebale biti, i za tu obitelj se onda radilo.

  • Naselje Split 3, Ul. Braće Borozan. Autor: Dražen Perajica. Izvor: www.dinkokovacic.com

Naselje Split III, ul. Braće Borozan. Autor: Dražen Perajica. Izvor: www.dinkokovacic.com

A.09 | Prilikom projektovanja stanova postojali su određeni normativi u to vreme, pa i danas. Kakvo je Vaše iskustvo u korišćenju tih normativa za projektovanje stambenih objekata?
Tada je otprilike svatko dobijao stan, a taj stan je bio po normativima. Ja nikad nisam rekao trosobni ili četvorosobni ili dvosobni, nego je to bilo po meni – tako sam ja nastupao – organizirani prostor za četiri čovjeka, za pet ljudi, za šest ljudi, za osam ljudi... I zato nemojmo brojati sobe nego brojimo ljude i napravimo im predispozicije za sreću – za svakog od njih pojedinačno.

Kad smo radili Split 3, onda smo imali itekako ozbiljne smjernice, koje se nisu mogle preći ni milimetar. I ja sam znao da je tako. To je takvo vrijeme bilo. Tako se funkcioniralo.
Najprije vam je, prije svih, sama politika. Svugdje vam je politika prije svega. Ja godinama vapim da ovaj grad dobije urbanistički zavod odnosno urbanistički autoritet. Ali (zahvaljujući) ovakvim politikantskim treperenjima dođu, bit će i u vas isto tako, malo jedni, malo drugi, malo ovo... Prvi uništi sve, drugi počne nešto posve drugo ispočetka.
Dakle, dokazalo se da je politika iznad. I drugo, sada su se sva društva toliko raslojila da vi možete i imate pravo zahtijevat kuću, ako imate para, od 400 kvadrata. U nekim vremenima stan je mogao biti samo po broju članova obitelji. Obitelj bi rekla pet ljudi, za pet ljudi imaš 65 kvadrata i – gotovo.

A.10 | Kad smo već kod normativa, recite mi, da li su bile neke drastične razlike između projektovanja za civile i za vojsku? Odnosno da li je bila velika razlika između armijskih i civilnih normativa?
Je, je... To je bilo. To mi je neobjašnjivo. I sam sam po tome morao postupati. Nikad mi nije bilo jasno zašto je takve, rekao bih, nepravde, trebalo raditi. Ja sam jedan od onih koji je mislio da se ne može napraviti objekat za vojsku od 500 stanova. Ne može u jednoj kući biti 500 arhitekata, ni 500 muzičara... Dakle, kuća mora biti za 100 slučajnih ljudi i to je onda tek zdrava kuća i zdravo susjedstvo. Meni je bilo strašno projektirati istu kuću, pa sam recimo uspijevao nekako nagovoriti da u jednoj kući od 100 stanova, na  primjer, može biti najviše 30 vojnih. I nije mi išlo u glavu da je ovaj stan za civila, a ovaj za vojsku. Ali, znate, postojala je i sila preko koje se ne može.

Kasnije su nestale te razlike. Apsolutno su nestale. Ali je došlo opet do noviih nekih problema, vjerojatno i u vas kao i u nas, nekih loših privatizacija, vrlo mutnih. I onda se najedanput raslojilo društvo. Jedni su ostali bez posla, a drugi
su gradili goleme kuće...

A.11 | Da li su ovi naši standardi i normativi projektovanja stanova, ako ih uporedimo sa evropskim odnosno nemačkim ili francuskim, bili dosta stroži u pogledu minimalnih kvadratura? Da li su naši standardi bili skromnijih dimenzija?
Znate, stan je bio standardan isto onoliko koliko su naša garderoba, naša hrana ili naš način života bili skromniji. Stan je samo jedan segment našega bivstvovanja. I zato ja nikad nisam gledao njemačke standarde, niti francuske standarde. Ali znam, to jest više pretpostavljam, da je to tako. Jedan opći standard je i stan. Naša auta su bila sigurno lošija nego što su bila njemačka.

A.12 | U to vreme koji su se konstruktivni sistemi koristili? Kako je bilo recimo u Splitu, Zagrebu i na ostalim područjima bivše Jugoslavije? I kakva iskustva imate sa njihovom primenom u procesu projektovanja?
Tada su se radile neke stvari zbog hitrosti izvođenja. Svašta se pokušavalo. Pa se pokušavalo montažno, pa se pokušavalo kakvim oplatama. Sa oplatama se još pokazalo najefikasnije. Ali očito samim tim što se svi ti sistemi, zapravo nijedan, nisu održali do današnjih dana, niti su se dorađivali i usavršavali, govori da nisu bili baš uspjeli. I ako nije bila neka valjda opća procjena pozitivna, on bi onda nestao. Više su bili neki eksperimenti... Nešto se tražilo da bi se ubrzala gradnja. Tada je bila kranska arhitektura i urbanizam. Nisi mogao postavljati kuće dalje od opsega koji je dosezao kran...

A.13 | Koji su rasponi, u smislu nosećih stubova bili najidealniji i najoptimalniji u projektovanju? Kakva su Vaša iskustva?
To nisam ja određivao, nego firma koja je radila golema gradilišta. Split 3 je bio tada čudo u Jugoslaviji. Ima knjiga utisaka, baš mi je žao što je nemam kod sebe. Jedna gospođa u Zagrebu piše knjigu i kod nje mi je knjiga utisaka gdje su pisali ljudi koji su dolazili iz čitavoga svijeta. Ali doslovno. Iz Kameruna, Australije, Argentine, Japana, Rusije, Srbije... Svi su dolazili...Dakle, postojale su firme koje su imale svoj dio za operativu. Pa bi onda oni znali da imaju oplate koju mogu raditi sa 6.00 metara ili da im je praktičnije na 3.60 ili nešto slično. Ali uglavnom se pokazalo da je klasični način sa šalovanjem kakvom oplatom i betonskim pločama bio najbrži.

A.14 | Pomenuli smo malopre kontekst odnosno da mesto utiče na svest nekoga ko projektuje i gradi. Da li onda možemo govoriti o nekoj vrsti kulture projektovanja stanova na tlu bivše Jugoslavije? Mislim pre svega na to da je u Beogradu bila jedna priča, u Zagrebu druga, u Splitu treća...
Kao šta ste vi rekli o kulturama toga određenog ambijenta. To je ostalo zapisano. Kad vidi neko neku kuću, onda je ovo kuća u Beogradu. Može biti u Zemunu, nije važno, ali ne može biti ni u Splitu ni u Zagrebu. I sad se pitaš di su te nijanse? Nemam pojma. Ali govorim vam o svim mojim kućama koje su bile na ovim nekim velikim izložbama – govorile su samo o Mediteranu.

A.15 | Recite mi za kraj koji biste objekat ili naselje, po nekom Vašem mišljenju i utisku, izabrali kao najreprezentantije u tom periodu šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih godina na tlu bivše Jugoslavije? Šta je najuspelije, da tako kažem?
Ne bih vam znao to odgovorit baš lako... Znate, ipak tu ima dosta, i nešto subjektivnoga, a ima i nešto što bi vi iz najdobronamjernijeg izabrali jedno, a ja izabrao nešto drugo. Ali recimo Magašev stadion mi je nešto šta je izuzetno. Ovaj splitski stadion. Kad sam već spomenuo Magaša, onda recimo i Solaris...Možda bi sada namjerno, ne hvalisajući se, sebe isključio iz svega toga. Pa onda mi se čini da Split 3 ipak sa svojim golemim naporom i golemim, jasnim htijenjima i propozicijama koje sam napravio, da svakako spada u sam vrh. O tome je Mihajlo Mitrović (govorio), pa možete poć do njega, možete mu kazati da ste sa mnom razgovarali, on će vas onda sigurno primiti i rado razgovarati s vama.

  • Razgovor: Dinko Kovačić

Naselje Split III, ul. Braće Borozan. Izvor: www.dinkokovacic.com

A.16 | Interesantno je da je u isto vreme, kada se gradio Split 3, da se u Beogradu gradilo naselje Cerak, čiji su autori arhitekti D. Marušić, M. Marušić i N. Borovnica. Desio se slučaj vraćanja duha ulice u modernističkim naseljima između zgrada. Da li mislite da ima nekih paralela i međusobnih uticaja između ova dva naselja, između ovih različitih sredina?
Isti problemi. I ono što sam rekao za otuđenje. Glavni zadatak projektiranja, moga osobnoga, je bilo suprostavljanje otuđenju. Nisam ja mislio da je to ova ulica. Nisu ono ulice. One su krivo nazvane ulicama. Ono su samo prostori gdje se dijele pozdravi. Da bi se suprostavili otuđenju, ja sam sa onim sigurno nekome oduzeo malo pogleda, malo sunca, ali sam ga naveo na to da svaki dan pet puta reče “dobar dan” ili “dobro jutro”. Da čuje dječji žamor, kao ovaj što smo ovdje čuli. Nekad će mu smetati ako više spava, ali postoji za to neki kućni red. Ali samo da bude blizina među ljudima. I zato one ulice, nisu ono ulice, jer svaka ulica vas nekud dovede. Ako ideš dole ulicom, doći ćeš do Peristila. Ako ideš onom drugom, doći ćeš do Pazara, i tako dalje. Ove ulice, one su samo prostor koji je, eto, ljude upozoravao, ili podsvijest njihovu, da čine nešto ljudsko. Jer, kada ga tri puta pozdraviš, četvrti put se zaustaviš. A onda je tu arhitektura puno napravila. I zato nimalo nije čudo što su se iste stvari događale u Beogradu, jer ni tamo, možda su različite kuće, jer je različita svijest, ali otuđenje je opasno i u Japanu, i u Čikagu, i u Beogradu... I zato vidite da sam na istu stvar reagirao sa različitom arhitekturom, ali sa istom dozom očekivanja rezultata kao što su oni radili.

 

  • Arh. Dinko Kovačić (levo) i arh. Goran Anđelković (desno), ispred biroa u Splitu.

Arh. Dinko Kovačić (levo) i arh. Goran Anđelković (desno), ispred biroa u Splitu. 

Završna riječ autora
Ovaj članak i ulomak intervjua završiću Dinkovim rečima koje su me oduševile, i koje ujedno čine njegov glavni moto iza kojeg se krije naslov ovog članka:
„Sjećam se kada me je jedan čovjek pitao tokom predavanja u Parizu od kojih materijala su moje kuće. Pa sam počeo objašnjavati i nabrajati, sasvim obično i normalno. Rekao sam da su od betona, stakla, opeke... i osmijeha. Osmijeh je najbolji materijal kojim se grade kuće.''

 

SPONZOR